Ispit savjesti - nekada i danas (II.)

U jednoj zagrebačkoj župi krajem 1990-ih, u tijeku pripreme za prvu ispovijed i pričest, prvopričesnici su dobili nekakve papiriće koji su trebali predstavljati ispit savjesti. Na tim papirićima nije bilo pitanja, nego su samo napisane neke riječi (pojmovi) povezane crticama. Izgledalo je više kao igra asocijacija, nego kao ispit savjesti.

Njihovi su vjeroučitelji očito zaključili da ne treba djecu "plašiti" ili "mučiti" sa "strogim ispitom savjesti". Nisu ih čak niti naučili čin kajanja, već neku novoizmišljenu molitvu (koja uopće nema elemente koji se traže za pokajanje).
Možemo se pitati (sa strahom!): Koliko je nevaljanih ispovijedi proizašlo iz ovakvog neozbiljnog pristupa. Neozbiljan ispit savjesti i neozbiljno kajanje (bolje rečeno, nedostatak kajanja) rezultiraju nepotpunom ispovijeđu, upitne valjanosti. I onda kad nakon nevaljane ispovijedi pristupaju pričesti: čine svetogrđe!
Dodajmo tome, da su ih svećenik i časna izričito učili da se pričešćuju na ruku. Svećenik koji je inače zaređen 1965. (u vrijeme zaključenja Drugoga vatikanskog koncila) provodio je bez ustručavanja sve revolucionarne novosti.

Ta djeca, tada prvopričesnici, danas imaju oko 27-28 godina. Većina ne ide u crkvu, niti mare previše za vjeru. Pojavit će se u crkvi možda na vjenčanju ili u sličnim prigodama.
To je realnost "vjerskog života" današnje Hrvatske.


Vratimo se sada 150 godina unatrag - u vrijeme kad je zagrebačkom crkvom upravljao veliki kardinal Haulik.
Godine 1862., Zbor duhovne mladeži zagrebačke izdao je molitvenik Duševna okrepa, uz imprimatur kardinala Haulika.

Evo ispit savjesti iz tog molitvenika, uz kratku uvodnu pouku (str. 63.-72.).